6 svibnja, nedjelja, 1945 godine
Tad su se povlačile jedinice HOS-a, Ustaša, Domobrana i jedinice njemačke vojske. S njima su se povlačile i druge vojske koje su bile u savezu sa Nijemcima : Rusi, Čerkezi i druge vojske koje su bježale pred Partizanima i Rusima prema Austriji da se bi predali Amerikancima i Englezima.
To je bila nedjelja, prelijepi proljetni dan. Bilo je proštenje kod svetog Franje Ksaverskoga. Poslije mise smo išli oko «kramarov» i «licitarov» da si nešto kupimo. Kao djeca od 13 godina nismo znali što se događa, samo smo primjetili da su ljudi krenuli domovima. Ubrzo smo doznali da je Nezavisna Država Hrvatska kapitulirala jer su vojnici govorili: Rat je gotov.
Oni vojnici koji su imali civilna odijela presvukli su se a drugi su molili civilnu odjeću kako bi se mogli lakše vratiti svojim kućama. Tada je malo domaćih ljudi imalo dva odijela da bi im jedno mogli dati.
Na putu do kuće došli do dvorišta Ivana Šiftar i njegovog sina Vide. Kod njih je bilo stacionirano zapovjedništvo domobranske sedme samovozne bojne, jer se zbog veličine dvorišta i voćnjaka tu moglo smjestiti dvadesetak kamiona marke Praga, kakvi su se u ono vrijeme upotrebljavali. Veći dio te sedme samovozne bojne bio je razmješten po gračanskim obiteljskim kućama.
Oko mjesec dana ranije, to jest na samo Josipovo Domobrani su rekli da idu na vježbu. Tada su otišli u Markuševec ,tamo se pridružili tenkovskoj jedinica i zajedno otišli u Partizane.Naime domaći ljudi koji su radili za partizane dogovorili su sa zapovjednicima tenkovske i samovozne bojne da se priključe partizanima. Zapovjednici su predali tenkove i kamione Partizanima a časnici naše Hrvatske vojske tako su postali partizanski oficiri. Samo dva kamiona koji su bili u kvaru ostali su kod Šiftar Ivana kao i domobrani koji nisu htjeli postati Partizani ostali su u zapovjedništvu samovozne bojne.
Bilo ih je oko 25 do 30 vojnika koji su vani na dvorištu palili svu dokumentaciju i razne knjige. Oko dva sata poslije podne otišli su doma jer su svi bili iz Zagreba.
Samo je ostao domobranski satnik Ivan Svetec koji je bio iz Vlaške ulice. On je smatrao da će na selu biti sigurnije nego u gradu, osobito u centru tj. u njegovoj Vlaškoj ulici. Kako nije imao civilno odijelo on je ostao u uniformi.
Partizani su zaposjeli Podgorac odmah iza podneva i tražili da svi koji su služili u našoj Hrvatskoj vojsci predaju oružje koje imaju. Tako je i Svetec predao svoj samokres. Budući se vani već puškaralo, Partizani su poslali Ivana neka ide kod crkve pogledati tko to puca. On je poslušao i kad je krenuo sa ceste i došao do velikog oraha Partizani su ga ubili sa leđa.
Poslije podne u trnacu mojeg tate Josipa Puntijar iznad Banićevog zdenca, na brijegu je bila velika trešnja a ispod nje je Marko Filetin sazvao sastanak sa svojim komunistima, gdje su bili prisutni i obični građani iz zantiželje što že Marko reći. Marko je održao govor i poslije govora kojim je tražio da se treba suprotstaviti koloni hrvatske i njemačke vojske koja se povlačila kroz naše mjesto. S Markom je bio i drug partizan u civilu, te su oni predložili da treba sve brege zaposjesti. Partizani će dati oružje, municiju i po jednog borca a Marko neka odredi ljude koji su bili u vojsci koji bi mogli uspješno pucati po koloni kad će doći.
Tako su Marko Filetin, Ferdo Negro i Mijo Gjurak napravili raspored:odredili Vladu Grđan Ivana Bujan, Vida Bujan iVida Banić na brijeg od Mirka Trnčević.
Ali Vid Banić je rajše otišel sa Gjurom Ćuk, i Stjepanom Banić kod Miroslava Bešića na Gračansku cestu. Tamo je bio most kojim se išlo u Gračane a oni su se sakrili u potok ispod mosta i čekali. Kad je došel ispred kolone izviđač na konju, oni su počeli vikati nek se preda ili će pucati. Kako su izašli ispod mosta tako je on njih pokosil sa strojnicom. Tamo su na mjestu pali Đuro Ćuk i Vid Banić a Stjepan Banić je počel bježati po potoku i kad je dobježal do kuće Dragutina Banek, stignuo ga je vojnik na konju i ubio. To je bilo na raskrižju Pustodola i Grabeščaka. Kako naši dečki nisu bili u vojsci i nisu imali ratnog iskustva bili su naivni i to su platili svojim životima.
Zato je najviše kriv Marko Filetin koji ih je poslao u borbu a znao je da nisu bili nigdje na ratištu.
Isti dan pod večer su na Iscu poginula dva bratića, Ladislav i Tomo Kos. Tomo je poginul od bacača, kod crkve - tu gdje je sada župni dvor, oko tridesetak metara od svoje kuće, a na drugoj strani kako se ide u dvorište Ivana Banek a danas Ivana i Zdenke Capak, Isce 68 a, ispred raspela poginuo je Ladislav kada je htjel bratiću pomoći. Njega su ubili partizani koji su bili oko crkve i štitili svoje drugove koji su bili u crkvenom tornju i pucali sa tornja koji im je omogućio dobar pregled na sve strane a osobito prema šestinama kuda se kretala kolona. Tako su isto tukli sa bacačima i teškim strojnicama sa Matkovog brijega.
Kako su partizani prije došli nego kolona koja se povlačila oni su zaposjeli sve brijege i uzvisine kao: Biškupcov brijeg Banjščak Matkov brijeg Gračec Trnčevićev brijeg.
Kolona se kretala od Maksimira jedan dio kroz Bukovac, Remete a drugi dio kroz Jazbinu pa Markuševačkom cestom preko Dolja, Gračana, Šestina, Mikulića, Vrapča, prema Podsusedu i dalje prema Sloveniji i Austriji.
Borbe su kod nas u Gračanima počele 8 svibnja pod večer. Moj tata nas je radi sigurnosti privremeno premjstio kod Bešić Josipa i njegovog sina Drageca jer je podrum u zemlji i manja kuća. Bilo je predvečerje i već su počele borbe. Partizani su zauzeli Gračane i nama rekli da ne smijemo nikom otvoriti, niti ići van.Tako smo cijelu noć bili u podrumu. Kako je kolona prolazila kroz Gračanske putove i dvorišta slušali smo vojnike koji su nosili ranjenike. Jedni su psovali, drugi jaukali od boli i vikali ubij me brate, jer nebi htjel da živ padnem u ruke partizanima.
To nisu ljudi. Oni su gori od životinja. Daj mi bombu da se sam ubijem. Pucalo se na sve strane. Dok su vikali i plakali to je bio pravi pakao za nas.
Kako je bilo tek njima koji su spas tražili kako bi pobjegli na zapad jer su mislili da ih budu Amerikanci i Englezi spasili od komunista.
U jutro, oko četiri sata netko je jako počel udarati po vratima i vikati: Otvori ili ću baciti bombu! Stara ujna Kata rekla je: Odmah, druže! Kad je otvorila, na vratima je bio ustaša sav u crnom a na glavi je imao crni šljem i na njemu oznaku - bijeli U. On je počeo psovati partizansku mater i odmah kad je ugledao Drageca pitao ga zašto je doma, dok se oni bore da očuvaju našu dragu Hrvatsku.
Vikao je: Ajde izađi van da te tu ne ubijem pred djecom. Tada je Dragec rekel da i on čuva Hrvatsku pokazujući mu lugarsku iskaznicu. a on je rekel budalo jedna što mi nisi odmah rekel da si lugar. Sad si mogao biti mrtav, ubio bih te ko pseto. Zatim je pitao ujnu: Majko imaš li šta za jesti? Dragec mu je donesel špeka i kobasa i on se najel i jedan kobas si je del u brocak i otišel.
Odmah iza toga došla je trćeći od Vide Šiftara Mama Bara plačući i vikala ubili su mi Videka. On se je sakril za veliko korito u kojem se svinje pažmaju ili šuriju koje je bilo prislonjeno na zid u podrumu. Kad je došel neki vojnik i pital imali koji mladi muški oni su rekli da su sami ali u tom trenu se Vida pomaknul a vojnik je to čul i odmah pucal u korito.Vida je zakričal mama vubil me je i srušil se mrtav. Meci su ga pogodili u prsa. U podrumu je bila cijela obitelj: tata Ivan, mama Bara, kćer Kata i sin Vida .
I tada je naš tata rekel idemo ipak doma. Ali ni doma nije bilo ništa bolje. Sve je bilo puno vojske koja se povlačila. Neki vojnici su se odmarali a mi smo bili u skoništu, u podrumu.
Oko 10 sati su došli njemački vojnici i vikali su: patrisan, patrisan i stjerali nas van da stanemo pred zid, da će nas poubijati.Molili smo ih da nas puste.
Nato je došel ustaša i pital što vičete, što se tu dešava, a naš tata je rekel kaj bute dozvolili da nas tu doma budu strijeljali. On je pital: tko? Tata mu je pokazal Njemca koji je imao šarac da nas ubije. Tada su ga ustaša i njegovi suborci otjerali.Ustaša je prosil tatu da li ima kave da bi mu skuhal. Tata je rekel da hoće. A on je rekel da će se zato vrijeme obrijati. Brijati se možeš i u kući, jer vani lete i fućkaju metki, rekel je tata. A on je odgovoril da svaki ne gađa i ostal se brijati vani. Kad je popil kavu prosil je da li imamo kakve hrane da bi mu dali, a kako nam je spasil živote tata mu je dal salamu koja je bila u pušnici ili u selhu. To su vidjeli i drugi pa su i oni navalili na pušnicu i počeli uzimati.
Moj je tata bio mesar pa je u pušnici je bilo oko 150 kg. Salame, od toga je tata uspio uzeti za nas jedva 5 salama. Kako su nas tjerali da idemo sa njima mama je na brzinu u stolnjak metnula novce-kune, oko par milijuna da nam budu ako bumo trebali pri ruci.Na njih je metnula suhog sira, kruha, i salame. Sve je to metnula na glavu i tada smo krenuli sa njima kroz naš trnac i potok. Kada smo došli na dvorište Luke Banića onda je odjeknula jaka eksplozija od bacača malo više, kod Franceka Banić i ubila mu njegovu ženu Danicu.Tada se je čul veliki plač i vika a mi smo krenuli dalje. Oko nas su fućkali metci i tako smo išli kroz vrtove i voćnjake do naše bake kod Trnčevića. Išli smo jedan za drugim.
Samo nas je dragi Bog čuvao da nijednog nije pogodil, ni okrznul metak. Mami, koja je nosila na glavi u stolnjaku hranu i novce na 3 mjesta je bilo je prostrijeljeno culo i to jedno 15 centimetra iznad glave. Kod bake smo se sklonili u podrum jer je bio u zemlji.
U podrumu su već bile obitelji Vinka Banić: on i teta Jela i njihova djeca, Slava, Nada, Ivka, Marica i sin Josip, te od njihovog susjeda Nikole Banić (kojeg je vojska otjerala sa sobom) a žena Klara, kćeri Katarina i Barica te njegova sestra Štefanija, njihova mama Bara i sinovi Vladimir i Ivek (gluhonjem), te susjed Vid Trnčević i njegova žena Slava i kćerka Ivka .
Tu smo svi skupa bili i poslušali kako su se vani vodile borbe.
Drugu noć sve je bilo rasvijetljeno od vatre i plamena onda je neko rekel da to pale kuće i na njih bacaju bombe. Svi smo bili u smrtnom strahu dali će i nas zapaliti.
Stalno smo molili krunicu, Boga i Majku Božju da bi ostali živi . Kako je bila noć, ništa se nije vidjelo a Slava Banić udata Milanović je jako zavikala: joooj , mi smo mislili da ju je pogodil metak ili što drugo a ona je rekla da joj je štakor preletel preko noge. Kako su se vani vodile borbe, nismo smjeli zapaliti svjetlo da nas ne bi tko videl izvana i da nas ne bi poubijali ili potjerali sa sobom.Tako smo do jutra slušali kako ranjenici zovu u pomoć a neki su prosili da ih radije ubiju nego da padnu živi u ruke partizana jer su znali što ih čeka. Bili su u strahu da ih neće mučiti prije nego ih ubiju ili zakolju. Neki su psovali i vikali. To je bilo strašno ćuti pa smo i mi bili svi prestrašeni i izbezumljeni. Nismo smjeli van da vidimo što se to vani zbiva i tako smo bili u podrumu i slušali da li bude tko došel i što će se dalje događati. Hoćemo li preživjeti taj strašan pokolj, i te grozote koje smo proživljavali.
Bitke su se vodile dva dana i noći. A u jutro kad je prestala borba, još su se ćuli pojedinačni pucnji od vojnika hrvatske vojske, Njemaca i Rusa, Čerkeza i drugih koji su se i sto borili protiv Komunista .
Ti isti Čerkezi su silovali mamu i kćerku Mariju i Nadu Puntijar a stricu Ivanu Puntijar koji je imao gostionu njemu su u podrumu prostrijeljali bačve sa vinom i pili a što nisu popili to je teklo po podrumu. A strica Ivana i sina Stjepana su primorali da idu s njima.
Kako su išli kroz Šestine tako je stric Ivan pobjegao u Šestinskom Kraljevcu kod Malca u podrum gdje je ostal sa domaćim ljudima. Sin Stjepan je pobjegao kod crkve svetog Mirka u Šestinama kod Herica gdje su dočekali kraj borbi. nastavak uskoro !
Rudolf Puntijar